"...i živjeli su sretno..."

Bajke, koje smo čitali u djetinjstvu, često su završavale riječima “… i živjeli su sretno do kraja svog života”. Možemo reći da je to bila suputnica u odrastanju koja nas je vodila do partnerskoga odnosa. Najčešće su naše veze zaista započele kao u bajkama, ali brzo smo otkrili da nije tako lako, kao što nam govore bajke i da nam nitko nije rekao kako su junaci postigli to da žive sretno do kraja svog života, kako im je to uspjelo, što su radili... I mi bi željeli živjeti sretno do kraja života, mnogi smo očajavali i tješili se govoreći „zapravo su imali sreću“ ili “to je naivno i moguće samo u bajkama“. Je li doista tako naivno? Je li stvarno nemoguće? U realitetnoj terapiji jako smo optimistični i vjerujemo da možemo odgovoriti na pitanje kako živjeti relativno sretno.

Većina ljudi koje susrećem u terapiji, dolazi radi teškoća u partnerskom odnosu. Neki prilikom dolaska ističu druge probleme, ali kad mi pričaju o svojim simptomima, vrlo brzo spomenu i bračne probleme s napomenom da vjeruju u povezanost tih problema i onih zbog kojih su došli k meni na terapiju. Ponekad i tijekom razgovora utvrdimo povezanost trenutne simptomatologije i nesreće koja prati njihov partnerski odnos. Partnerski je odnos vrlo česta tema mojih razgovora s klijentima.

Kako to razumjeti? Naše psihičko zdravlje proporcionalno je sreći koju doživljavamo u tri najvažnija područja svog života: obitelj, profesionalno područje i osobni život. Ako smo unutar tih područja zadovoljni i ako su ona međusobno uravnotežena, možemo reći da smo sretni. Sretni su ljudi i mentalno zdravi, kaže moj učitelj dr. William Glasser, autor realitetne terapije. Partnerski odnos ima u tome veoma važnu ulogu, bilo kao osnova obiteljskog života ili kao važan dio osobnog života. Možemo reći da je partnerski odnos  jedan od najvažnijih odnosa koje u životu razvijamo.

Kako sam već istaknula, partnerska veza najčešće počinje kao u bajci. Tada sve znamo, sve nam je kristalno jasno, nisu nam potrebni nikakvi savjeti, samodostatni smo. Kako onda razumjeti da se nakon nekog vremena, u partnerskom odnosu nađemo u ozbiljnim problemima? Kada s klijetima razgovaram o tome što se događa u njihovom životu, proizlazi da:

1. često očekuju nešto, što partner nije spreman učiniti-

od manje zahtjevnih  stvari,  kao:

»…nikada ne pleše, kad smo na zabavi i ne mogu ga  natjerati da to učini«,

»…želim da  barem jednom zapamti kad mi je rođendan«,

»…da barem kaže da će on ustati kada dijete noću plače«,

»…da bi samo pospremila krevet, prije nego dođem s posla, pa cijeli je dan doma«  

 do zahtjevnijih, kao:

» želim da prihvati moje roditelje i moju obitelj, a ona ih izbjegava«,

» željela bih da smo u braku i da djeca i ja nemamo različito prezime«

 

1. sami nisu spremni učiniti nešto, što partner od njih očekuje-

od manje zahtjevnih  stvari, kao:

 »… nisam njegova mama i neću glačati njegove košulje«,

»… zašto bih gledao glupe serije, kada je na televiziji nogometna utakmica«,

»… on bi želio toplu večeru, što je obična glupost«,

»…ne slažem se da ja,  kada dođem umoran s posla, svaki drugi dan još i pospremam«,

do zahtjevnijih,  kao:

 »… neću se odreći svoje karijere jer on misli da moram biti doma s djecom«,

»… očekuje od mene da ostavim svoje prijatelje, što se nikad neće dogoditi «, 

 

1. jedan od drugoga očekuju nešto, što ni jedan ni drugi nisu spremni učiniti:

»… ne možemo se dogovoriti gdje ćemo slaviti Božić, kod njezine ili moje mame.«

»… on bi želio da se preselimo u drugi grad jer mu nude bolji posao, ja se pak me mogu odvojiti od svoje obitelji i prijatelja.«

»… ja bih željela dijete, on još nije spreman.«

ili

1. sami očekuju od sebe nešto, što zapravo nisu spremni učiniti :

»… svjesna sam da me  taj brak ne usrećuje, ali ostajem u njemu je djeca trebaju oba roditelja.« 

»…ako se nisam razveo kad sam još bio mlad, sada je ionako svejedno.« 

Iz tih se očekivanja može vidjeti da sebe doživljavaju kao zarobljenike okolnosti ili ponašanja drugih ljudi tj. da nastupaju iz tradicionalnog uvjerenja, da je njihovo ponašanje  odgovor na okolnosti ili partnerovo ponašanje te da svojim ponašanjem mogu postići promjenu partnerovog ponašanja.

On što nas zapravo unesrećuje nisu okolnosti ili drugi ljudi, već naše uvjerenje o tome kako se mi ljudi ponašamo. Tipičan primjer za to je razgovor kojeg sam prije dosta vremena vodila s jednim mojim klijentom koji je došao zbog bračnih problema. I on i žena bili su sveučilišni profesori, u braku petnaest godina, roditelji devetogodišnje kćerke. Došao je k meni jer se namjeravao razvesti. Kad sam ga pitala što se događa u njegovom braku, rekao mi je da njegova žena ima naviku dulje vrijeme „imati tihu misu“ i da to, po njegovom mišljenju, šteti kćerki preko koje u tom periodu teče njihova komunikacija.

“Ne želim sudjelovati u tome i štetiti djetetu i zbog toga razmišljam o razvodu", zaključio je. Složila sam se da u takvim okolnostima dijete ne može uzeti ništa dobroga za sebe i zamolila ga da mi kaže kako tumači ženinu šutnju. Rekao mi je da njegova žena dolazi iz obitelji u kojoj je to uobičajeno i da su njezini roditelji komunicirali na isti način, tako da često dulje vrijeme nisu međusobno razgovarali. Kao specijalitet, naglasio je da je dvije godine prije nego što je njezin otac umro, njezina majka prestala razgovarati s njim. Gospodin je bio duboko uvjeren da je ponašanje njegove supruge rezultat njenog odgoja, odnosno odgovor na okolnosti u prošlosti.

“Kako to, da vi šutite?» pitala sam ga na kraju. Bio je vidno iznenađen.

"Pa, do sada sam vam objašnjavao", odgovorio mi je.

"Do sada ste mi objašnjavali, kako razumijete, zašto vaša žena šuti. Pitam vas, kako to da vi ne govorite ", odgovorila sam.

"Mislite li: ja da govorim, ona da i dalje šuti?"  začuđeno je upitao.

"Ne vidim nikakav problem u tome da vi govorite. Sa mnom već jedan sat normalno govorite."

Njegovo čuđenje nije me iznenadilo. Bilo je više nego jasno da je uvjeren kako treba šutjeti jer njegova žena šuti, tj. da je njegovo ponašanje odgovor na njezino. Zbog svog je uvjerenja plaćao visoku cijenu – sve se vrijeme osjećao jadno i izgledalo mu je da sudjeluje u nečemu što je štetno za dijete. Bio je rob svog vlastitog uvjerenja.

"Mislite li da će, ako ja počnem govoriti, i ona progovoriti?" ponovno me pitao. To mi pitanje nikako ne bi postavio, kad ne bi vjerovao da svojim ponašanjem može postići da se žena ponaša tako kako on želi.  

"Ne znam što će vaša žena učiniti ako vi prestanete šutjeti. To će ona morati odlučiti, ali znam da radeći to nećete  naštetiti vašoj kćeri. Zbog toga ste došli, zar ne?

Sljedeći put došli su oboje. Radili smo nekoliko mjeseci i uredili su svoj brak. Da bi u tome uspjeli, morali su raditi na uvjerenju, možemo postići da se druga osoba ponaša kako mi želimo ili naše je ponašanje odgovor na ponašanje druge osobe, i početi koristiti novo uvjerenje koja nudimo u realitetnoj  terapiji.

Gospođa definitivno nije rob okolnosti u kojima je odrastala. Okolnosti same po sebi ne određuju naše ponašanje, iako utječu na nas. To kako utječu, opet ovisi o nama. Odluka da ne razgovara sa suprugom nije rezultat ponašanja njezine majke, ali je tim ponašanjem nastojala ostvariti nešto, što u svom braku na drugi način nije uspijevala. Pri tome je  nastupala  iz uvjerenja da svojim ponašanjem može postići da se muž ponaša na određeni način. Kad smo počeli razgovarati o tome, otkrila je da ono što želi može dobiti na manje bolan način. Uz to je otkrila i da u životu, slijedeći svoje potrebe, imamo uvijek više mogućnosti nego što nam izgleda. Čak i ako žena šuti, muž još uvijek može govoriti, ako u tome vidi smisao. Kako je "tihu misu" doživljavao kao nanošenje štete djetetu, bio je spreman odustati od sudjelovanja u toj "igri". Shvatio  je i da je slobodno biće, a ne žrtva ženinog ponašanja.

Realitetni terapeuti vjerujemo da je naše ponašanje naš izbor u određenim okolnostima i da je ponašanje druge osobe za nas samo informacija, na temelju koje odabiremo kako ćemo se  ponašati i obrnuto.

Promijeniti tradicionalno uvjerenje, koje je  upravo suprotno od ovoga, nije tako lako. Zato što smo često imali osjećaj da smo, kada smo pokušali postići da se druga osoba ponaša onako kako bi mi htjeli, uspjeli, vjerujemo da imamo mnogo iskustava koja govore u prilog tome.

Ali, nismo tako neupućeni, kako se na prvi pogled čini. Na to, da svojim ponašanjem ne postižemo promjenu u ponašanju druge osobe, među ostalim iskustvima pokazuje i to da, čak i sa istim ponašanjem u vezi, ne doživljavamo uvijek ono što smo željeli. Na početku braka, partner na zagrljaj obično odgovara zagrljajem. Ako su pak, isti  bračni partneri pred razvodom, zagrljaj više nije odgovor na zagrljaj, jer jedan od partnera više ne želi zagrljaj. Kada bi svojim ponašanjem mogli postići da se druga osoba ponaša kako mi želimo, to ne bi bilo tako. Iako nam se ponekad čini da smo uspjeli postići da se druga osoba ponaša onako kako mi želimo ili mislimo, istina je samo to da je došlo do podudaranja naših motiva. Ako na moju inicijativu partner učini nešto što inače ne bi učinio, to ne znači da sam ga navele na to,  već da on u tome vidi neki smisao za sebe - najvjerojatnije održavati vezu sa mnom, jer mu očito ona nešto znači. Ljudi s kojima živimo su takvi kakvi jesu i potrebno ih je kao  takve i prihvatiti i živjeti s njima. Unatoč činjenici da ne dopuštamo drugima da s nama upravljaju i da nam je  nepodnošljivo ako netko to pokuša, neprestano tjeramo druge da rade ono u čemu oni sami ne vide smisao, jer to odgovara nama. Zanimljivo je kako sebe često i posve neopravdano, shvaćamo kao mjerilo stvari, ali zaboravljamo da je to moguće samo iznimno  i to u slučaju kada ono što vrijedi za mene – vrijedi i za  druge.

S namjerom da promijenimo ponašanje druge osobe u partnerskom odnosu i prilagodimo ga svojim željama i potrebama, skloni smo kritiziranju, optuživanju, žaljenju, potkupljivanju, iznuđivanju, prijetnjama, kažnjavanju i cijelom nizu drugih ponašanja koja, ne samo da ne pomažu promijeniti ponašanje druge osobe, nego djeluju razarajuće na odnos i uništavaju ga.  Kada bi vjerovali da smo slobodna i odgovorna bića koja odlučuju o tome kako se ponašaju, mogli bismo izabrati i drugačiji put, neovisno o partnerovom ponašanju.

Na tradicionalnom uvjerenju temelji se i razumijevanju odnosa kojeg zagovaraju i moji klijenti kada objašnjavaju probleme u partnerskom odnosu. Partnerski odnos shvaćaju kao interakciju, nešto što se događa između njih i za što su odgovorni 50:50. S takvim se razumijevanjem nenamjerno, ponovno stavljaju u položaj bespomoćnosti, jer je njihov manevarski prostor sužen na pola; čekaju da partner nešto učini i obično ne dočekaju rezultat. Kada dođu na razgovor, već su prilično umorni.

Je li zaista odnos interakcija između nas? Možda samo za nekoga tko nas gleda izvana. Inače, kad govorim o svom braku  zapravo govorim o sebi, o svojoj percepciji braka. Kada pričam  o svom mužu, ne govorim o njemu, iako tako izgleda, već o svojoj percepciji muža s kojom se on sam možda ne bi složio. Tijekom razgovora klijenti obično detaljno opisuju ponašanja svojih partnera s kojima nisu  zadovoljni. Tada  ih obično pitam: "Što bi na to rekao vaš muž?" Odgovor je gotovo uvijek isti: "Rekao bi da to nije istina!"

U realitetnoj terapiji na odnos gledamo kao na vlastito ponašanje kojim uz druge ljude zadovoljavamo  svoje potrebe. Ako svoj partnerski odnos razumijem kao moje ponašanje uz partnera i ako pri tome vjerujem da je moje ponašanje moj izbor, a ne odgovor na njegovo ponašanje, imam mnogo više izgleda da u tom odnosu budem sretna.

I ako je odnos moje ponašanje i ponašanje je izbor, kakve su još naše mogućnosti na putu prema sreći u partnerskom odnosu? Na početku sam govorila o očekivanjima. Što su očekivanja? Kroz svoje iskustvo u životu razvili smo slike  o tome što je za nas dobro i čuvamo ih kao nešto najdragocjenije. One predstavljaju naš unutarnji svijet, kojeg u realitetnoj terapiji nazivamo svijet kvalitete. Slike iz svog svijeta kvalitete adresirane na vanjski svijet nazivamo  očekivanjima. Mnogo slika o partnerskom životu stvorila sam i prije nego što sam se udala. Na primjer, kad imam rođendan, oni koji me vole čestitaju mi i poklone mi nešto. Kad sam se udala, to sam očekivala  i od svog muža, iako s njim možda uopće nisam imala takva iskustva. I, ako su se moja očekivanja ostvarila, sve je bilo lijepo i ispravno. No, problem nastane onda kada se ne ostvare. Na osnovu  toga možemo pogrešno zaključiti da nas partner dovoljno ne voli ili da nas ne cijeni, uvrijeđeni smo i često se ponašamo na način da nismo baš najugodnije društvo. Unatoč činjenici da sada već imamo iskustva da se naše očekivanje nije ostvarilo, i dalje ustrajemo.

Ako dvadeset godina očekuješ od partnera da se sjeti godišnjice braka i donese ti cvijeće i dvadeset si godina razočarana jer se to nikad ne dogodi, razumno je pitati se  koliko su moja očekivanja realna. Jer, ono što te žalosti nije partnerovo ponašanje, već vlastita nerealna očekivanja od kojih ne odstupaš. Možda je vrijeme da ih uskladiš s realnošću. Trebamo li onda odustati od svojih očekivanja? Ne možemo odustati jer, kako sam već rekla, očekivanja su dio našeg unutarnjeg svijeta i predstavljaju ono što je dobro za nas, ali moramo biti oprezni na koga ih adresiramo. Iskustvo nas brzo uči možemo li i što očekivati ​​od partnera. Zato svoja očekivanja moramo uskladiti s realnošću. Kada su očekivanja nerealna? Očekivanja su realna kada nam ih iskustva s određenom osobom potvrđuju. Ako moj muž svake godine donosi cvijeće za obljetnicu vjenčanja, realno je očekivati ​​da će ih i ove godine donijeti. Ako on to ne radi, moje  je očekivanje nerealno.

Na početku, svi moji klijenti dolaze s nerealnim očekivanjima. Da nije tako, ne bi se ni susreli i razgovarali. Jako su uporni i ta nerealna očekivanja na vlastitu štetu  gaje i dalje iz godine u godinu. Naš svijet kvalitete je izvor naših očekivanja i naš "vidikovac“. Kroz iskustva "dobroga za mene", percipiramo i tumačimo svijet oko sebe, pa tako i svog partnera i sebe. Kao što sam spomenula, ako se očekivanje ne ostvari, to znači da me ne voli dovoljno ili ne cijeni kao što bih htjela, zato jer je upravo moje očekivanje tj. iskustvo na kojem se temelji, moj kriterij za ljubav i poštovanje koji oblikuje moju percepciju. Pa tako i moju sreću ili nesreću. Često kažem da je naš svijet kvalitete naš raj i naš pakao.

Frustraciju definiramo kao razliku između naših očekivanja i percepcije svijeta. Ako to prenesemo na partnerki odnos, brzo ćemo otkriti da frustraciju koju doživljavamo uz partnera mi sami gradimo. Frustriraju nas naša nerealna očekivanjima od partnera i percepcija tj. tumačenje njega i njegovog ponašanje, a ne on sam. Kada klijenta pitam što on želi vezano uz svoj brak, odgovori mi da želi  da bude dobar, uređen, sretan... Ali, kada razgovaramo o njegovoj ženi, objašnjava mi da je nemoguća, nerazumljiva... Nije li vam onda logično  da je nesretan u tom odnosu? Takvim pogledom na ženu, može imati samo nemoguć i nerazumljiv brak, a ne uređen, dobar, sretan. Mora li se onda razvesti, pitat ćete. Možda, ali ne nužno. Ako nađe odgovor  na pitanje: „Ima li nešto vezano za vašu ženu što vam se sviđa, što volite ili cijeniti kod nje?” promijeniti će gledište  i početi raditi u smjeru onoga što on želi za svoj brak.

Moramo razumjeti da je i partner, baš kao i mi, sakupljao iskustva svega dobra za sebe i, baš kao i mi, na temelju toga, oblikovao svoja očekivanja i svoju percepciju. Ponekad su ti naši unutarnji svjetovi prilično različiti, ali to ne znači da zbog toga ne možemo živjeti sretno. Nismo robovi naših iskustava i ne moramo ih slijediti po svaku cijenu. Jer kad ustrajemo na nerealnim očekivanjima i percepcijama koje nas unesrećuju i udaljuju, onemogućujemo sebi da uz partnera razvijamo nova iskustva i na temelju njih stvorimo  realna očekivanja i percepcije koje nas povezuju.

Naša uvjerenja i percepcije su kompleksna ponašanja, kao i odnos. Svaka misao i aktivnost sadrži emocije i osjećanje. Baš kako gledamo na partnera i što vezano za njega radimo, tako se i osjećamo uz njega. U slučaju da to od nas zahtijeva više nego što smo spremni učiniti, kao slobodna bića, možemo uvijek odlučiti i prekinuti odnos.