Sretni smo, jer se razumijemo...

Razumijevanje je ponašanje koje se najčešće spominje u vezi s partnerskim odnosom. Čujemo ili  "nezadovoljni smo jer se ne razumijemo" ili pak "sretni smo jer se razumijemo". Tijekom savjetovanja ovo drugo nikada nisam čula. Ljudi obično ne dolaze reći kako su sretni.

Kad smo prije mnogo godina oduševljeno osnivali savjetovalište za predbračno savjetovanje, mislili smo da ćemo susretati sretne parove. One koji se dobro razumiju i namjeravaju se vjenčati, a koji bi već prije vjenčanja učili kako održavati sreću i razumijevanje. Ali, takve u savjetovalištu nismo susreli. Međutim, parovi koji su dolazili na bračno savjetovanje, često su se žalili što prije vjenčanja  nisu iskoristili mogućnost predbračnog  savjetovanja. Začuđeno sam se pitala zašto se, dovraga parovi  ne odlučuju za savjetovanje prije vjenčanja, kada ne znaju ništa o zajedničkom životu u braku. Na to si pitanje nisam znala odgovoriti. Ukratko, ideja predbračnog savjetovanja neslavno je propala. Našla sam odgovor na svoje pitanje kada sam pokušala shvatiti zašto je to tako. U odgovoru mi je pomoglo pojašnjenje i tumačenje riječi razumijevanje.

 Prvo sam se pitala o značenju ove riječi. Tako sam pregledavala neke rječnike – primjećujem da sve više sličim svom mužu koji je impresioniran značenjem riječi i okružen rječnicima. Našla sam da riječ razumijevanje najbolje objašnjava kombinacija  riječi percepcija i sposobnost osebujnog  razmišljanja. Dakle, kada je riječ o vlastitom razumijevanju, u središtu događanja smo mi sami. Nitko drugi ne može percipirati ili osebujno misliti umjesto nas. Ako je to točno  i ako smo mi sami gospodari svog  razumijevanja, odakle onda toliko nesporazuma?

Po mom mišljenju, nerazumijevanje proizlazi iz činjenice da se naša sposobnost osebujnog razmišljanja filtrira kroz naša uvjerenja tj. pogled na to kako zapravo djelujemo kao živa bića. U osnovi  našeg djelovanja su, naime, uvjerenja,  tj. pogled na život  kojeg  smo tijekom našeg života razvili kao pozitivna iskustva, a koja nam osiguravaju ravnotežu i stabilnost u okruženju u kojem živimo.

Na žalost, mi ljudi uglavnom gajimo takav pogled na život tj. takva uvjerenja koja nazivamo tradicionalnim, jer smo ih prihvatili kroz našu dugu povijest. S njima i uz njihovu pomoć objašnjavamo si sebe i svoje djelovanje  kao odgovor na okolinu i događaje u njoj. Ako dakle, kroz takve naočale gledamo na razumijevanje, naše razumijevanje ovisi o okolnostima, a ne o nama samima. Ako dakle, upravljaju okolnosti, a ne mi sami, mnogo nerazumijevanja je logičan dio našeg pogleda na život. Tamo gdje je mnogo nerazumijevanja također je i mnogo nepodudarnosti.

Srećom, postoji još jedan pogled na život u koji ja osobno čvrsto vjerujem i zbog toga ga i zagovaram. Otkriva nam da sami biramo  kako ćemo tumačiti svijet, bez obzira na okolnosti. Svijet je upravo onakav kakav jest. Ne možemo izaći iz sebe i definirati ga neovisno o našem iskustvu. Mi smo samo dio svijeta i dajemo mu značenje koje ima za nas. Ako je to tako, onda ga svatko percipira na svoj način i nije moguće da ga percipiramo drugačije nego što pokazuje naše iskustvo. Dakle, sami odlučujemo o svom razumijevanju neovisno i slobodno. A ako sami odlučujemo, u  našem je interesu tražiti razumijevanje koje nas povezuje.

Moj susret s klijentom je susret dvaju različitih pogleda na život. Kao što sam već spomenula, ljudi mi ne dolaze reći da su sretni jer se razumiju sa svojim partnerima. Upravo suprotno, dolaze da bi mi ispričati svoju priču o nerazumijevanju. Na osnovu toga zaključujem da se njihovo razumijevanje sebe i drugih temelji na tradicionalnim uvjerenjima. Ponekad je teško razumjeti osobu s tradicionalnim uvjerenjima, ako sam ne nastupaš iz njih i zato ti ne pomaže tvoje vlastito iskustvo. Ako stvarno želimo razumjeti drugoga, moramo pogledati stvari njegovim očima. Za početak je dovoljno  prihvatiti činjenicu da istu stvar razumije drugačije nego mi. Smiješno je da ljudi često deklariramo prihvaćanje različitosti, a u praksi se ispostavi da onoga koji drugačije misli zapravo odbacujemo kao najgoreg neprijatelje. S neprijateljem se pak teško  ili čak nemoguće razumjeti jer s njim postupaš neprijateljski.

Par, koji se nekoć dobro razumio, ima osnovne uvjete za razvoj razumijevanja, jer oboje imaju iskustvo razumijevanja. Osim toga, činjenica da su se odlučili za savjetovanje govori nam da imaju potrebu ponovno se razumjeti kao što su nekad. Kada bih im tada, kad su se dobro razumiju, rekla da sami slobodno i samostalno odlučuju o svom razumijevanju, ne bi se suprotstavili mojim riječima. Kad bih im sada, kada se više ne razumiju, rekla isto, vjerojatno bi se pobunili ili napustili savjetovanje. Iz tog razloga ne mogu im izravno reći da su njih dvoje gospodari svog razumijevanja, iako je takav pogled upravo ono što im je potrebno da povrate razumijevanje.

Budući da vjerujem da je naše iskustvo odlučujuće za naše djelovanje i da razumijevanje možemo graditi samo na razumijevanju, a ne na nerazumijevanju, pokušavam im pomoći da promijene pogled i to tako da tražimo  ono u čemu se svi zajedno razumijemo, a ne samo njih dvoje.

U savjetovanju razgovaramo o ponašanjima u njihovom partnerskom odnosu koja ih povezuju, a ne o ponašanjima koja ih razdvajaju. U našem repertoaru ponašanja ima, naravno, jako mnogo ponašanja pa bi predugo trajalo o svakom pojedinačno razgovarati. Zato razgovaramo o skupinama karakterističnih ponašanja koje mi ljudi razumijemo na sličan način. Razumijemo ih kao prijateljstvo, ljubav, roditeljstvo, suradnju i dr. O tim pojmovima govorimo kroz životne uloge, koje su izvedene iz njih (prijateljica - prijatelj, ljubavnica -ljubavnik, majka-otac, kći-sin, suradnica-suradnik) i za njih odgovarajuća ponašanja. U partnerskom odnosu naime, koristimo ponašanja koja su karakteristična za sve te uloge, jer smo upravo kroz njih u našim životima razvijali svoju zakladu ponašanja.

Kad pratimo razvoj partnerskih odnosa, ili još bolje, kada se usredotočimo na razvoj vlastitog partnerskog odnosa u svjetlu navedenih uloga koje možemo definirati kroz određena ponašanja, relativno brzo ćemo utvrditi kako i zašto su se naša ponašanja mijenjala, koja od njih su nas povezivala, a koja razdvajala. Na toj ćemo osnovi bolje razumjeti kako u braku dođe do nerazumijevanja. Kada shvatimo kako dolazi do nerazumijevanja, put do razumijevanja je lakši i brži.

U pravilu, partnerski odnos dvoje ljudi započinju kao ljubavnici i prijatelji, premda je u to vrijeme prijateljstvo od sekundarne važnosti. Druge uloge u ovom periodu odnosa nisu toliko izražene, iako smo savladali i druga karakteristična ponašanja. Kada na početak  partnerskih odnosa gledamo s razine psiholoških potreba, možemo zaključiti da nas vodi prvenstveno naša potreba za ljubavlju i pripadnosti, kao i znatiželja u upoznavanju nečeg novog. Zanimljivo je da si razliku koju vidimo na početku odnosa, tumačimo kao raznolikost koja je privlačna i kompatibilna. Takvoj percepciji partnerskog odnosa na početku pomaže i naša potreba za preživljavanjem, jer smo i biološka, a ne samo društvena bića.

Kad kažem ljubavnici i prijatelji, vjerojatno ne trebam pretjerano objašnjavati ponašanja koja imam na umu. Ipak, ovdje bih željela istaknuti neka od njih. "Za tebe imam osmijeh tiskan na japanskom papiru", kaže neki pjesnik. Nikad kasnije, osim na početku odnosa, nismo tako zabrinuti kakav ćemo dojam ostaviti na partnera. Provedemo sate i sate u pripremama za susret s njim, od vanjskog izgleda do planiranja zajedničkog vremena. Vjerojatno ne treba posebno spominjati male i velike pažnje koje u tom periodu posvećujemo partneru. Za njega i za njegove želje pokazujemo veliko zanimanje i interes. Istodobno smo i prijatelji, otvoreni i pouzdani kada tražimo putove međusobnog razumijevanja i usklađivanja. U čemu je onda bit? Tada smo obično vrlo svjesni da smo si mi sami, vođeni vlastitim potrebama, izabrali osobu s kojom želimo biti, aa želimo taj odnos zadržati i da ga možemo izgubiti ako ne obraćamo pažnju na određene stvari.

Vjerojatno vam se, dok čitate ove retke, vraćaju lijepe uspomene na početak vaše veze. Razmislite o svom partneru - je li to i dalje osoba koju ste odabrali da uz nju zadovoljite svoje potrebe i s njom proživite život? Možete li  još uvijek za sebe  reći da ste ljubavnica/ljubavnik i prijateljica/prijatelj? Koliko se trudite ostaviti  dobar dojam na njega/nju, čuti njezine/njegove želje i vodite li još uvijek brigu  o malim pažnjama? Kako ste odjeveni kod kuće? Kako se zove njezin/njegov šef? Što ga/nju najviše brine u zadnje vrijeme? Koliko energije uložite u svoje zajedničko vrijeme? Okružuje li vas još uvijek onaj čudni osjećaj  "Umrla bih/umro bih  kad ga/kad je ne bi bilo", ili se već pretvorio u depresivni "umro bi/umrla bi kad me ne bi bilo"? Jeste li ikad razmišljali o tome da bi se mogao/mogla umorite i otići, potražiti si život negdje drugdje? Možda ste već zaspali na lovorikama? Možda  ste i vi nenamjerno u svemir poslati oglas "upražnjeno radno mjesto ljubavnice/ljubavnika"?

Kada sa svojim klijentima o tome razgovaram, slažu se da se više ne pronalaze u tim ulogama. Tada, u pravilu, pokušaju svoje ponašanje opravdati ponašanjem svog partnera. Ali, veoma brzo zaključimo  da na početku odnosa, kad su još bili ljubavnici i prijatelji, za izlaz iz svog položaja nisu trebali opravdanja za svoja ponašanja. Zašto? Jer je svako za sebe znao da je izabranik/izabranica , kao što sama riječ kaže, njegov vlastiti izbor. Kao ljubavnike više nas je brinulo hoće li nas druga osoba prihvatiti, a ne toliko hoćemo li mi prihvatiti nju. Kao prijatelje upravo suprotno: kako  ćemo svog partnera razumjeti i prihvatiti  takvoga kakav je, a ne kako će ona/on prihvatiti i razumjeti nas. Mi smo bili gospodari naših života, a vodili smo se ljubavlju.

Što se onda dogodi? Da  li ljubav naglo nestane? Ponekad naše interpretacije idu i u tom smjeru, ali su pogrešne. Ljubav je naša snažna potreba i ništa ju ne može zaustaviti. Međutim, događa se da zaboravljamo na ljubav onda kada smo uvjereni da smo se zauvijek "usidrili" u srce voljene osobe. Tome kumuje i promjena životnih okolnosti. Odluka o braku tj. početak zajedničkog života je vrlo velika promjena koju vjerojatno dovoljno ne shvaćamo jer ignoriramo činjenicu da nove okolnosti od nas zahtijevaju posebnu pažnju. Radujemo se što ćemo se konačno buditi jedno kraj drugoga, ne shvaćajući da je zajednički život projekt koji nadilazi spavanje u istom krevetu.

U kakve promjene idemo i o kakvom se projektu radi, govori i jezik koji počinjemo koristiti. Uvjerena sam da najmanje pažnje obraćamo na jezik kojeg koristimo. Da vidimo. Postali smo muž i žena ili partneri koji žive u izvanbračnoj zajednici. Ono što sam sada navela nisu nove uloge koju preuzmemo, već samo pravni okvir. Zakon to naziva bračna ili izvanbračna zajednica. Preko noći promijenjen je naš pravni status. Kada je riječ o statusu, uvijek je riječ i o pravima i obvezama koje  proizlaze iz njega. Status aktivira naše privremeno "uspavane" potrebe za važnosti i slobodom koje sa sobom donose promjene u našoj percepciji partnera. Ta se percepcija posve  bezazleno počinje polagano mijenjati. Dodati ću ovome društveno popularno, uzvišeno ime za muža i ženu – suprug i supruga. Dopuštam da vam se ovo dodjeljivanje novih naziva ne čini osobitim, ali mene  asocira na dvije susjedne pruge ili tračnice koje se susreću negdje u beskonačnosti. Kada nekome predstavljam svoju voljenu osobu, obično kažem „to je moj muž”, jer mi izgleda više „muški”, istovremeno, moram priznati, zadovoljavam svoju važnost. Meni bi bilo bolje kad bih rekla npr. "ovo je moj dragi", što još uvijek je. Kad bi čuli moju izjavu, ozbiljni bi ljudi mogli pomisliti da sam pomalo „čaknuta“ pa radije ostanem na uobičajenom predstavljanju. S druge strane, kao što sam već rekla, marljivo slijedim svoju potrebu za važnosti.

Možda ćete se pitati, zašto sve ove lamentacije na odabranu temu. Jezik koji koristimo je iznimno važan jer izražava našu percepciju svijeta. Budući da smo  kompleksna bića, naša je percepcija već dio našeg ponašanja, a naše ponašanje dio našeg osjećanja u odnosu. Ljudsko  ponašanje razumijem kao cjelinu koja sadrži mišljenje, djelovanje, osjećanje i fiziologiju, što znači da svaka misao ili djelovanje nosi sa sobom ostale tri komponente našeg ponašanja. Nije nevažno kako percipiramo svog partnera, kako razmišljamo i govorimo o njemu, jer ćemo se u skladu s tim prema njemu i ponašati i osjećati u odnosu.

Činjenica, da su se promijenile okolnosti zbog zajedničkog života, što je naravno posve prirodno, zahtijeva razmatranje i dodatno usklađivanje. Pri tome treba posebnu paziti da nam potrebe za ljubavlju i zabavom uglavnom ostanu u prvom planu, i ne dozvoliti da važnost i sloboda zauzmu njihova mjesta. To nije tako lako jer se redoslijed po kojem ljudska bića zadovoljavamo svoje potrebe stalno mijenja, tako reći od situacije do situacije. I ako u odnosu ne težimo prije svega ljubavi, ne možemo očekivati  da ćemo biti sretni.

Na savjetovanje obično dolaze parovi s već nekom "kilometražom" zajedničkog života. Nedostaju im ljubav i zabava, a ponašanja koja koriste  u odnosu pokazuju da su u prvom planu potrebe za važnosti i slobodama. U razgovoru o tim ponašanjima otkrivamo nove uloge, koje su preuzele primat u međusobnoj komunikaciji. Nove su se uloge razvile zbog zajedničkog života i novih iskustava koja im to omogućuju.

Na početku zajedničkog života kupovali su kuću ili opremali stan, kupovali auto i uređivali mnoge stvari kako bi si omogućili udoban dom. Pri tome su se dobro usklađivali jer su djelovali kao suradnici u zajedničkom projektu. Naime, u poslovnom je svijetu sudjelovanje drugo ime za ljubav, a kada je riječ o ljubavi, obično nema većih problema. Ponekad su se ipak sudarali u mišljenjima oko pločica za kupaonicu ili boje automobila, ali ljubav je tada još uvijek  bila dovoljno visoko na ljestvici važnosti.

Zatim su partneri postali roditelji, dobili prekrasnu djecu, počeli razvijati uloge majke i oca i počeli ih marljivo prakticirati, ne samo u odnosu sa djecom, već i u njihovom međusobnom odnosu. Ne shvaćaju da se odnos, ako se majka uglavnom ponaša kao majka i otac kao otac, polako pretvori u roditeljstvo, gdje se izgube uloge ljubavnika i prijatelja.

Zasigurno vam nije strano da se muž i žena ponekad zovu mama i tata, osobito kada su pored djece i obraćaju se njima. Takvi parovi postoje, a neki ostaju i dalje mama i tata čak i nakon što su njihova djeca već napustila kuću i odavno i oni sami postali roditelji. Nema u tome ničeg lošeg, možete reći. Slažem se, ima puno ljubavi u tome i nije pogrešno ako si međusobno pokazujemo ponašanja koja brižni roditelji iskazuju svojoj djeci. Pod uvjetom da su oba partnera zadovoljna i usklađena u  međusobnom iskazivanju roditeljske skrbi i ljubavi. Međutim, izvor mnogih nesporazuma može biti kada jedan od partnera takvu skrb i ljubav odbije jer se ne želi osjećati kao dijete.

Pri tome ne smijemo zaboraviti da roditelji nisu samo brižni roditelji nego su i odgajatelji. Iz te uloge sve više vidimo dužnosti koje nisu dužnosti partnera i ponašanja  koja nam se kod njega ne sviđaju. Zato je u odnosu s partnerom obično izraženija odgojna strana roditeljstva nego ona druga. Izgleda kao preodgajanje i pokušaj mijenjanja druge osobe »prema svom laktu«, uz pomoć kritiziranja, optuživanja, kažnjavanja, ucjenjivanja i sličnih ponašanja, što je najopasnije za partnerski odnos. Time možemo dobiti na važnosti, ali sigurno gubimo ljubav.

Kad sam opisivala početak ljubavne veze, nisam istaknula njenu seksualnu stranu jer obično među ljubavnicima na ovom polju nema problema. Međutim, duboko sumnjam u kvalitetu seksualnog života para u kojem su jedan drugome mama i tata. I moji klijenti govore o tome, da su ljubavnici u njihovim odnosima i u tom pogledu  "zaspali".

Među ponašanjima koje koristimo, možemo prepoznati i ona koja se mogu pripisati ulozi kćeri ili sina. Slično kao roditeljska, i dječja ponašanja  koja emitiramo u partnerskom odnosu, možemo podijeliti u dva tipa. Dječja ponašanja koja izgledaju  kao traženje utjehe, nježnosti, ohrabrenja i slično, obično nam ne stvaraju glavobolje, osim u slučaju kada su oba partnera odjednom u ulozi djeteta. Problematičnija su ponašanja kćeri tinejdžerke ili sina tinejdžera  koji su u potrazi za pravima i neovisnosti. U takvom nas ponašanju vode potrebe za važnošću i slobodom i uvjerenje  da možemo postići da se druga osoba ponaša kako mi želimo, što se  zapravo nikada ne dogodi.

U takvoj situaciji za svoju nesreću krivimo drugoga, osjećamo se zarobljeni u odnosu koji nas više ne zadovoljava. Zaboravili smo da o sudbini svog odnosa s partnerom odlučujemo mi sami, kao što smo na početku naše veze. Svoju smo važnost i slobodu, bez da smo to namjeravali,  postavili ispred ljubavi i zabave. Nitko od nas ne želi takav odnos. Svatko bi želio biti sretan u odnosu za kojeg se jednom odlučio.

Vjerojatno ste, čitajući ove retke, razmišljali i o svom partnerskom odnosu. Jeste li u navedenim ulogama prepoznali i sami sebe? Svaka od njih nas obogaćuje i oprema  za život potrebnim ponašanjima. No, nije nevažno kojim svojim ulogama dajemo prednost. Koje su uloge u prvom planu u vašem slučaju? Jeste li zadovoljni redoslijedom njihovog pojavljivanja ili biste željeli da je on drugačiji? Uvjerena sam da si dugoročnu sreću osiguramo jedino kada većinu vremena uspijemo ostati u ulozi ljubavnika i prijatelja. Ako spadate među one koji su uspjeli, vjerojatno ćete se složiti sa mnom.

Kada dođemo do ove faze razgovora, moji klijenti još nisu potpuno uvjereni, da je moguće u prvi plan staviti svoju ulogu ljubavnika i prijatelja, iako kroz razgovor  dođemo do toga da ista riječ, koju izgovoriš kao mama tj. tata, zvuči sasvim drukčije kad ju kaže ljubavnica tj. ljubavnik. Nakon nekoliko konkretnih pokušaja, slažu se uz osmijeh, da samo vježba čini majstora. Još uvijek ih zabrinjava činjenica da ono što je bilo na početku odnosa nije moguće vratiti. Iz toga zaključujem kako oboje mogu nastaviti gajiti nerealna očekivanja od sebe samih i od partnera. Čini mi se zanimljivim kako, unatoč našoj svijesti o prolaznosti i spoznaji da je sve podložno promjenama, ovo ne znamo uključiti kada je potrebno. Iz tog smo razloga spremni godinama i godinama gajiti  nerealna očekivanja i na taj način kvariti svoj  život i istodobno si onemogućavati da doživimo nešto novo i lijepo, što bi obogatilo naš odnos.

Jasno je, da je u međuvremenu prošlo neko vrijeme, možda desetljeća, i  da ljubavnica od nekada nije više ista osoba. Više nije tako mlada, ali se razvila, ima puno više iskustva, mudrija je i  smirena i može ponuditi puno više nego nekad. Takva kakva je sada, vjerojatno još savršenije odgovara svom izabraniku koji je u tom vremenu, baš kao i ona, doživio brojne promjene i umoran je, kao i ona,  od natjecanja i međusobnog odgajanja. Sliku ljubavnice  s kojom se oženio  i ljubavnika, kojeg je izabrala za muža, mogu razumjeti na dva načina - kao blijedu fotografiju u albumu  uskladištenom  negdje dolje u podrumu ili kao prve sekvence filma, koji se stalno razvija i kojeg režiraju samo njih dvoje. Kada je riječ o fotografijama, po mom  ih je mišljenju najbolje nositi u novčaniku, tako pri ruci,  da ih možemo pogledati i uvijek se iznova sjetiti na to da smo u paru. Čvrsto vjerujem da o tome, što želimo za sebe i kako razumijemo sebe - kao igračke sudbine ili gospodare svoga života - ovisi koliko ćemo biti uspješni u pronalaženju sreće.